Upravo dok sam dovršavao gledanje posljednje epizode četvrte sezone Slow Horses (Rage je jedan od mogućih prijevoda), stigla je vijest kako je AppleTV potvrdio produkciju šeste sezone serije, dok je peta već snimljena i čeka na red.
Iako AppleTV u našim krajevima nije među popularnijim streaming servisima, Slow Horses je i u nas, kao uostalom i svuda u svijetu, stekla golem broj poklonika i vjernih fanova, što možemo zahvaliti činjenici da se na internetu, kako to kažu naši susjedi, "može da se nađe".
Špijuni s dna kace
Riječ je o posve unikatnoj seriji s jednako tako jedinstvenim likovima, špijunima "s dna kace", koji su ili nešto zeznuli ili su toliko nesposobni da su prebačeni u mali, blago rečeno nereprezentativni ured, gdje se od njih ne očekuje ništa osim da ne smetaju, a bilo bi sjajno ako bi ih dosada na poslu motivirala da daju otkaz.
Otuda i slengovski naziv Slow Horses, odnosno hrv. Rage, isluženi konji koji više nikome ne koriste. Šef im je Jackson Lamb (Gary Oldman), inteligentan i iznimno sposoban operativac koji je nekad davno također nešto sjebao pa sad čami s ovim neperspektivnim agentima, pije, puši, prdi, ne pere se, pa smrdi, a između dva uredska drijemeža podjebava i vrijeđa zaposlenike.
Ako nađe još malo vremena, onda iskoristi svaku priliku da zagorča život centrali MI5 i svojoj šefici Diane Taverner (Kristin Scott Thomas). Jedan od velikih obožavatelja Raga je Bill Gates i nije jedini koji je zaključio kako je Jackson Lamb 100-postotna negacije svega na što su nas navikli špijunski filmovi, prvenstveno James Bond.
Zadrigli postariji muškarac neoprane masne kose, vidno izbočenog trbuha, poderanih čarapa i zaflekane odjeće, prostačkih manira te neviđeno poganog jezika, Jackson Lamb je špijun iz pakla kakvog je, rekli bi oni koji čitaju ovaj tekst, a nisu gledali seriju, teško voljeti.
U stvarnosti je, međutim, neodoljiv. Pronicljiv, kompetentan i opako sarkastičan, Lamb dovodi u pitanje svaki špijunski klišej koji vam padne na pamet te ga iz temelja dekonstruira, dok istovremeno nemar, nered i nepristojnost podiže do razine umjetnosti.
I parodija i triler
Slow Horses je originalna i nevjerojatno duhovita serija koja osvaja sposobnošću da istovremeno funkcionira i kao parodija i kao napeti špijunski triler.
Komedija je najsubverzivniji umjetnički žanr koji s jedne strane dovodi u pitanje svaku temu kojom se bavi, ali istovremeno, poput škorpiona na žabinim leđima, destruira svaki žanr uz kojega se zalijepi pa su vrlo rijetki slučajevi kao što je Slow Horses, u kojima originalni žanr (ovdje špijunski triler) uspijeva ostati živ i funkcionalan.
Tajna je po svoj prilici u tekstu pisca Micka Herrona, dakako i u showrunneru te glavnom scenaristu Willu Smithu (ne onom Willu Smithu) koji je radio adaptaciju te je ovo miješanje registara i tonaliteta proveo toliko vješto da nije ni oštetio ni poništio špijunski žanr.
Dapače, priča funkcionira savršeno, ne gubi se ništa od lecarréovske inteligencije Herronovih zapleta, niti nedostaje napetosti. I tako već četvrti put.
U novoj sezoni, čim završi sjajni uvodni song Strange Game Micka Jaggera, još jednog obožavatelja serije, većinu likova, barem one preživjele iz prethodnih sezona, zatječemo gdje smo ih i ostavili, tek je Davidu Cartwrightu (Jonathan Price) demencija toliko uznapredovala da nije siguran je li pucajući na uljeza u kući zapravo ubio svojeg unuka Rivera, inače jednog od najprominentnijih stanara tzv. Slough Housea, kako glasi naziv ureda za "rage".
Komplicirana priča odvest će glavne junake sve do Francuske te učiniti ovu sezonu vrlo osobnom, u prvom redu za djeda i unuka Cartwrighta, dok će im Jackson Lamb koristeći maštovit arsenal podvala, prijevara i prdeža čuvati leđa u Londonu.
Za razliku od većine serija koje obično negdje oko treće ili četvrte sezone počnu gubiti dah, Slow Horses je u četvrtoj jednako dobra kao i na početku, zapravo možda još i malo bolja. Sad, je li bolja treća ili četvrta sezona, bez apotekarske vage teško je reći, ali istina je da su sve bile prekratke: šest 45-minutnih epizoda prođe dok si rekao MI5, a do pete sezone još ćemo se načekati.
Uloga života za Garyja Oldmana
U novoj sezoni imamo i nekoliko novih likova, prije svega to je nova Lambova tajnica Moira (Joanna Scanlan), kojoj će pasti na pamet čak i takva skarednost kao što je čišćenje Lambova ureda, što se poluumirovljena Catherine Standish nikad ne bi usudila učiniti.
Tu je i nova agentica MI5-a Emma Flyte (Ruth Bradley), zatim Hugo Weaving u ulozi mastermind zlikovca te novi šef MI5-a Claude Whelan. Igrajući naivnog i dobronamjernog birokrata bez stvarnog špijunskog iskustva, koji želi tajnu službu učiniti transparentnom (!?) James Callis jedini od glumačke postave odlazi korak predaleko u parodiranju lika.
Garyju Oldmanu se takvo što ne može dogoditi ni u bunilu, on ovdje ostvaruje ulogu života te uspijeva u nemogućem, ma koliko puta prdnuo, svaki put izaziva jednako urnebesan komični efekt.
Očito je da uživa u svakom kadru, uostalom baš kao i gledatelji, te izjavljuje kako će glumiti u Slow Horses koliko god bude epizoda i sezona, a nakon toga ide u glumačku mirovinu. Pošteno. No nadajmo se ne uskoro.
Inače, Gary Oldman služi i kao svojevrsna poveznica Slow Horsesa s najvećim špijunskim piscem svih vremena Johnom le Carréom. Naime, u odličnoj filmskoj ekranizaciji njegova romana Dečko, dama, kralj, špijun Oldman je odigrao ulogu najpoznatijeg le Carréovog špijuna Georga Smileyja i to na posve drugačiji, a opet podjednako efektan način.
Njegov Jackson Lamb čini se kao pametniji i duhovitiji, no manje uspješan Smileyjev brat, a slično pobratimstvo po špijunima i po vrhunskoj literaturi funkcionira i na relaciji John le Carré - Mick Herron.
Mick Herron autor je serijala Slough House u kojem je dosad izdano osam romana (sva sreća, ima ih dovoljno za još sezona), a oni koji su ga čitali smatraju kako je riječ o briljantno inteligentnom i duhovitom piscu koji kroz svoje knjige uspijeva uhvatiti zeitgeist suvremene Velike Britanije u kojoj je gubitništvo prevladavajući osjećaj pa se Britanci lakše identificiraju s ragama izbačenima iz elite, nego s kicošem poput Jamesa Bonda.
Kad će prijevod na hrvatski?
Velika je šteta da ni nakon četiri sezone ove genijalne serije domaći izdavači još nisu posegnuli za prijevodom Micka Herrona pa još uvijek nemamo niti jednu njegovu knjigu u našim knjižarama. Pa dragi izdavači, kad, ako ne sad?!
Nažalost, nisu hrvatski književni nakladnici jedini koji ne reagiraju na podražaje koje Rage evo već četiri sezone šalju, npr. nisu mnogo bolji ni članovi televizijske akademije koji dodjeljuju nagradu Emmy.
Tek za treću sezonu, prije nekih mjesec dana, Slow Horses je dobio svoj prvi kipić, i to za scenarij dramske serije. Taj jedan jedini Emmy, od čak devet nominacija, mnogo je premalo u odnosu na kvalitetu serije pa mi se čini gotovo nevjerojatnim da za prve dvije sezone nisu ni bili nominirani.
Ove su pak godine u većini kategorija izgubili od Shoguna, dobre, ali ni približno ovako dobre serije, a nagrada za Hiroyukija Sanadu, inače odličnog japanskog glumca, u najmanju je ruku neprimjerena, da budemo fini, ako je u istoj kategoriji nominiran i Gary Oldman.
Nećemo hejtati jer to nije učinio ni Will Smith penjući se na pozornicu da primi Emmyja. Referirajući se na incident slavnog imenjaka na dodjeli Oscara prije dvije godine, dobacio je: "Opustite se, usprkos mom imenu, dolazim u miru."
Ipak, bilo bi u redu da na sljedećoj dodjeli svi dignu ruke od ove kategorije jer, otkako je završeno Naslijeđe, Rage su trenutačno najbolje što prestižna televizija može proizvesti.