Šestogodišnji Luka, dječak s poremećajima iz spektra autizma, nedavno je konačno dobio svoje mjesto u Dječjem vrtiću Metković.
Nakon bezuspješnih pokušaja i borbe koji su trajali dvije godine, njegovi roditelji Jelena i Jadranko konačno su odahnuli - Luka je upisan u predškolski program kako bi prošao socijalizaciju i barem mu se malo olakšalo ono što ga čeka dogodine - upis u prvi razred osnovne škole.
Luka je vrtić dobio od 1. listopada, a kad su roditelji mislili da su konačno osigurali svom djetetu ono što mu je prijeko potrebno, pojavili su se problemi. Naime, u vrtiću su procijenili da će Luki biti dovoljno po pola sata dnevno, tri dana u tjednu.
Ravnateljica Dječjeg vrtića Metković Julijana Bebić ovu odluku pravda Zakonom o predškolskom odgoju i obrazovanju. Kaže da ništa nije sporno.
"Pola sata je dovoljno da Luka skine cipele, obuje papuče i to ponovi. I onda mora kući"
Index je razgovarao s Lukinom majkom Jelenom. Ona je ogorčena, ljuta i razočarana ovim raspletom mučne situacije s kojom se, zajedno sa suprugom Jadrankom, bori već dvije godine.
"Bili smo sretni i mislili - ajde, napokon smo završili tu muku i upisali Luku u vrtić. A onda se dogodilo ovo. Meni je jasno da dijete, kad kreće u vrtić, treba određeno vrijeme za prilagodbu, ali pola sata dnevno, tri dana u tjednu. Pa to je taman dovoljno da Luka izuje cipele, obuje papuče i to ponovi i mogu doći po njega", priča nam Lukina majka Jelena.
Mjesta za Luku nije bilo dosad, a njegova majka Jelena nam kaže da je to zato što je ona njegova njegovateljica, a suprug je u mirovini, pa mali Luka nije zadovoljavao uvjete za upis i svake godine bi bio ispod crte.
"Luka je zato stalno kod kuće s nama i četiri starije sestre, vršnjake rijetko viđa, eventualno kad smo vani, u parku ili na igralištu. Dvije godine su nas odbijali jer nismo imali dovoljno bodova za upis u vrtić", priča nam Jelena i nastavlja:
"Dogovor je bio da Luka u vrtiću bude tri sata dnevno. A onda smo dobili ugovor"
"I ove godine smo ipak nekako uspjeli. Ali, kad smo sjeli za stol s ravnateljicom vrtića, socijalnom radnicom, zdravstvenim djelatnikom i odgajateljicama, usmeno smo se dogovorili da će to Lukino vrijeme biti tri sata dnevno - od 13 do 16 sati. Kad smo dobili ugovor, ja i suprug, od sreće i uzbuđenja što smo napokon uspjeli upisati sina u vrtić, nismo ni vidjeli ovih pola sata, tri dana u tjednu", prepričava nam Jelena.
Riječ je o opservacijskom ugovoru koji je potpisan na tri mjeseca, a koji se može produljiti ovisno o tome što zaključe stručni suradnici i ravnateljica vrtića.
"Stručni tim i odgojitelji iz skupine djeteta opservirat će razvijenost i mogućnost djeteta na svim razvojnim područjima i razmatrati produženja boravka. U opservacijskom periodu dijete bi trebalo boraviti u vrtiću u dogovorenom terminu, kako bi se poboljšale njegove razvojne mogućnosti i potrebe, te osobitosti u ponašanju", stoji u članku 2. tog ugovora koji je Index dobio na uvid.
"Kad dođem po Luku u vrtić, on mi kaže: No, no, no"
Jelena nam kaže da je Lukinu zdravstvenu dokumentaciju uredno predala svima kojima je trebala i da ranije nije bilo problema te da je taj usmeni dogovor bio na tri sata dnevno. Dodaje da ona ne bi imala problema da je ugovor, kako joj je isprva rečeno, sklopljen, a da u hodu krenu s manjim vremenom provedenim u vrtiću pa ga postepeno produljuju.
Pitali smo je kako je Luka podnio tu, za njega, veliku promjenu i odlazak u vrtić.
"Nikakvih problema dosad nije bilo. Ja ga dovedem u vrtić u 13 sati, a on, toliko sretan što vidi drugu djecu, već bi u cipelama samo uletio. Preobuo se, to malo vremena proveo s drugom djecom igrajući se, i odmah mora ići kuću. A ja, što ću tako kratko, čekam svoga sina ispred vrtića u autu", priča nam Jelena, a mi je pitamo kakav je Luka.
"Luka nosi pelene, ne govori puno, za mnogo toga je ovisan o tuđoj pomoći, ali jako voli djecu i vrtić. Potrebni su mu. Ima prijatelja s kojim se zna igrati u parku, nikada nije bilo nikakvih problema. Ali ovih pola sata je potpuni apsurd. Znate kako mu je u vrtiću kad mi posljednjih dana kad dolazim po njega govori "No, no, no" i ne želi kući", govori nam Jelena.
"Osjećamo se prevareno, ali ćemo poštivati ugovor. Strah me što će biti kad istekne"
Na kraju našeg razgovora govori da je u strahu što će biti nakon što isteknu tri mjeseca tog ugovora te da će se ona i suprug ponovo naći u problemu ako Luka ne bude mogao nastaviti predškolsko obrazovanje. Ipak, iduće godine mu predstoji polazak u školu.
"Sad je tako kako je, potpisali smo taj ugovor iako se osjećamo prevareno, ali ćemo ga poštivati i nastaviti slati našeg Luku u vrtić po ovim dogovorenim uvjetima. A što će biti nakon tri mjeseca, svega me strah jer kad se sjetim da smo se dvije godine borili samo da ga u vrtić upišemo...", kaže nam Jelena na koncu našeg razgovora.
Rešetar iz Udruge Sjena: Ovdje se radi o zajamčenom ljudskom pravu. Ovakvo nešto još nisam doživjela
Index je kontaktirao i Suzanu Rešetar iz Udruge Sjena, koja se bori za prava djece s teškoćama, da nam komentira ovaj slučaj. Ona smatra da su Luki iz Metkovića potrebna minimalno četiri sata vrtića svaki dan i da je to minimum minimuma.
"Djetetu koje je tako blizu škole neophodna je rutina i redovitost, pogotovo u Lukinom slučaju gdje za njega dosad nije bilo mjesta u vrtiću. Svima je jasno da je djeci potrebna prilagodba, ali ovih pola sata, tri dana u tjednu je apsolutna sramota. Svašta sam dosad vidjela u svom radu, ali ovakvo nešto još ne", govori nam Rešetar.
Rešetar ističe da djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na predškolski odgoj i obrazovanje te pripremu za školu u punom opsegu. Otkriva nam i što se događalo protekle dvije godine kada su se Lukini roditelji borili za njegov upis u vrtić.
"Oni su se obratili Udruzi Sjena jer više nisu znali što da naprave. Mi smo reagirali i obratili se gradonačelniku, Ministarstvu, pravobranitelju, ministrovim i premijerovim savjetnicima. Radi se o zajamčenom ljudskom pravu, ali tako je to kod nas, posebice je izraženo u manjim sredinama gdje se ljudi nemaju kome obratiti i koje nitko ne kontrolira", kaže nam Rešetar.