MARLON BRANDO je jednom prilikom izjavio za Paula Munija da je najbolji glumac kojeg je ikad vidio, a npr. Al Pacino je pričajući o Licu s ožiljkom rekao: "Htio sam vidjeti original Lica s ožiljkom još otkad sam čuo za njega. Film me je jednostavno oduševio kad sam ga pogledao. Sve što sam htio bilo je imitirati Munija. Njegova gluma je otišla preko granica naturalizma u neku novu vrstu izražaja, gotovo da je apstraktno ono što je napravio. Veoma inspirativno."
To nije ništa koliko su tek cijenili Munija u danima slave, ali krenimo redom. Rođen je u današnjoj Ukrajini, tadašnjoj Austro-Ugarskoj, u židovskoj kući, no sa sedam godina su se obiteljski preselili u Chicago i već od ranih dana se počeo zanimati za glumu pošto su mu se time bavili i roditelji.
Počeo je u kazalištu, gotovo dva desetljeća bio šampion na daskama i dizao sebi rejting sve dok 1929. sa svoje 34 godine nije potpisao za Fox studio i iste godine zabilježio filmski debi u Hrabrosti za koju je poluslužbeno nominiran za Oscara.
Nakon najboljeg filma - period najveće nezaposlenosti
Sljedeći film je bio Sedam lica. Tu je igrao sedam različitih uloga, ali ključna godina za njega je 1932. kada su izašli Lice s ožiljkom Howarda Hawksa i Ja sam bjegunac iz odreda okovanih Mervyna LeRoya, dva monumentalna filma cijelog desetljeća i povijesti, u oba je sve skoro sam nosio.
Očito je da Ja sam bjegunac ima bolji naslov, ali i pored drugih stvari koje idu u prilog većoj popularnosti Lica s ožiljkom (činjenica da ga je radio Hawks, da ima remake, da je dio gangsterskog trenda), opet se mora reći da je ne samo Muni bolji u LeRoyevom filmu nego i da je sam film bolji.
Možda i najbolji koji je Paul imao kao glumac, sa završnom "I steal" sekvencom od koje prolaze trnci i kad se pomisli na nju. Tu je do punog sjaja došla njegova ekspresivnost, i to bez preglumljavanja koje možda može zasmetati nekome u drugim djelima, iako se to ne bi trebalo događati.
U svakom slučaju, za Ja sam bjegunac iz odreda okovanih je dobio i drugu Oscar nominaciju, pa je krenuo period najveće zaposlenosti. I ne samo to, već je bio na glasu kao glumac koji ne obavlja samo svoj posao već ga i živi.
Daniel Day-Lewis, samo 60-70 godina ranije
Nitko nije imao priprema za ulogu poput njega u to doba, doslovno je za svaki film istraživao sve što je mogao pronaći u bibliotekama, pričao sa svim ljudima koji bi mu mogli pomoći u razumijevanju lika koji igra, proučavao manire i ponašanje, jedne danonoćne i mukotrpne pripreme, nešto kao Daniel Day-Lewis, samo 60-70 godina ranije.
U narednim projektima se često posvećivao biografijama, što je tek milina za čovjeka koji voli istraživati lik koji će tumačiti, pa su Priča o Louisu Pasteuru i Život Emilea Zole postali njegovi novi vrhovi koje je osvojio i na kraju zgrabio i tog Oscara za Pasteura.
Krajem tridesetih je ipak odlučio ne produžiti ugovor sa studijom, tako da se filmu vraćao tek tu i tamo. Srećom da je odbio Visoku Sierru u međuvremenu i da je Humphrey Bogart dobio veliku šansu da zasja u nosećoj ulozi, a tijekom četrdesetih se mogu izdvojiti Pjesma za pamćenje gdje je igrao Chopinovog mentora i za njega rijetka komedija Anđeo na mom ramenu.
Filmove je većinom ignorirao, ali kazalište je i dalje volio, glumio što u Engleskoj, što u Americi i sredinom '40-ih je na Broadwayu igrao s tada skoro pa golobradim Brandom koji ga se sjetio mnogo godina kasnije i izrekao ono što piše na početku teksta.
Sramežljiv, ali ekscentričan
Muni je tijekom tih faza izgubio zdravlje u solidnoj mjeri, sve manje je mogao vidjeti, jedno je oko čak izgubio i u ogromnoj mjeri je ovisio o supruzi s kojom se vjenčao još 1921. godine (i ostao vjenčan do svoje smrti 1967., priličan raritet u Hollywoodu). Odjavni film mu se zvao Posljednji bijesan čovjek (1959.) i naravno da je i za njega bio nominiran za Oscara.
U skladu s renomeom glumca koji krvari i znoji se za svaku ulogu, tako se on zaista i nije osjećao kao zvijezda nego kao radnik/umjetnik/što-li, vrlo stidljivo se ponašao kad bi ga netko prepoznao na ulici ili u marketu, mrzio je to više od odreda okovanih. I još jedna zanimljivost, jest bio povučen, ali i ekscentričan momak, npr. nije dozvoljavao da se itko oblači u crveno ako se planira naći u njegovom prisustvu, što je prilično onako... čudno.
Suma sumarum, svega 23 filma u karijeri, bio je vrlo selektivan čovjek i glumac apsolutno ispred svog vremena (koliku su samo frku digli "method acting" dječaci, a dva desetljeća poslije njega su stigli). Ali da nije Brian De Palma odradio remake njegovog najpoznatijeg filma i da Al Pacino nije odigrao Tonyja, bio bi skoro pa zaboravljen bez obzira na silna priznanja u vrijeme djelovanja.
Ovako je samo djelomično podcijenjen s današnje distance, no svatko koga zanima Stari Hollywood, taj ga mora znati i to otprilike mora biti i dovoljno. Filmski umjetnik imena Frederich Meshilem Meier Weisenfreund, da ne kažemo - Paul Muni.