U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Prije više od pola stoljeća Pete Maravich postavio je rekorde koji ni danas nisu srušeni niti će vjerojatno ikada biti. Unuk srpskih imigranata iz Hrvatske najbolji je strijelac u povijesti NCAA košarke, a da su se u njegovo vrijeme računale trice, zabijao bi čak 57 poena po utakmici.
ZAMISLITE košarkaša koji ima šut poput Stephena Curryja, kontrolu lopte i umijeće driblinga poput Kyrieja Irvinga, vic u igri i kreativnost Magica Johnsona, glad za koševima kao Allen Iverson i osjećaj za zabijanje poput Michaela Jordana. Dajte mu balkanske gene, 195 cm, prosječnu građu, frizuru Erica Foremana iz Ludih 80-ih i brkove pornozvijezda iz još luđih sedamdesetih. Pred sobom imate Petea Maravicha.
Gore navedene karakteristike lako mogu navesti na zaključak da se radi o najboljem košarkašu svih vremena, a to čak i vrijedi za sveučilišnu košarku, u kojoj je postavio fantastične rekorde koji stoje i danas, više od pola stoljeća poslije. U povijesti NCAA košarke nitko nije postigao više od njegovih 3667 poena, što je još nevjerojatnije kad se zna da je igrao samo tri sezone, i to godinama prije uvođenja trice.
Sveučilišnu karijeru završio je s prosjekom od 44.2 poena, a prosjeci u njegove tri sezone na Louisiana State Universityju (43.8, 44.2 i 44.5) na prva su tri mjesta svih vremena. Jako često je šutirao iz velikih udaljenosti, a kasnije su, analizirajući na snimkama svaki njegov šut, izračunali da bi mu prosjek bio nestvarnih 57 poena da su se računale trice.
Ali ni na sveučilištu ni kasnije, kroz 10 godina NBA karijere, nikad nije bio ni blizu naslova prvaka, zbog čega ga se nikad nije uzimalo u obzir u raspravama o najvećem košarkašku svih vremena, iako mu je po brojnim kriterijima tamo mjesto.
Pete Maravich bio je spektakl, atrakcija koja je punila dvorane po Americi. U eri kada je NBA liga bila na dnu popularnosti, on je bio njena najveća zvijezda. Ljude je rijetko zanimalo je li njegova momčad pobijedila, bilo je bitno samo koliko je koševa Pistol Pete zabio ovaj put. Četrdeset? Pedeset i tri? Šezdeset i šest?
Pod pritiskom nezasitnih navijača koji su željeli gledati njegov šou, uživati u njegovim senzacionalnim driblinzima i dodavanjima, svjedočiti kako sam samcat razbija protivničke obrane, morao je prigrliti personu kakva nikad nije želio postati.
Iako je imao novac, slavu, obožavanje fanova, zbog toga je bio duboko nesretan, jer njegov je san bio postati prvak. Karijeru je završio u Boston Celticsima, s kojima je prvi put prošao rundu doigravanja, a kad su oni godinu dana poslije osvojili titulu, pao je u depresiju i želio se ubiti. A onda, nakon što je konačno pronašao mir, sa samo 40 godina umro je radeći ono što je uvijek najviše volio - igrajući košarku.
Djed i baka srpski imigranti iz Drežnice pokraj Ogulina
Priča o Peteu Maravichu prolog ima u Hrvatskoj, u Drežnici pokraj Ogulina, odakle su se srpski imigranti Vajo i Sara odselili u Ameriku, u industrijski gradić Aliquippa u Pennsylvaniji. Tamo su uskoro dobili sina Petra, koji je kao dječak prodavao novine i dobio nadimak Press, po kojem je ostao poznat cijeli život.
U Aliquippi je mladim muškarcima jedina opcija za posao bila u lokalnoj čeličani, u opasnim uvjetima zbog kojih su majke i supruge svakodnevno strahovale hoće li se njihovi voljeni vratiti kući. Press je košarku vidio kao izlaz i postao dovoljno dobar da dobije stipendiju za koledž.
Igrao je i profesionalno, a 1946./47. nastupao je za Pittsburg Ironmene u prvoj sezoni novoosnovane BAA lige, koja se nekoliko godina kasnije rebrendirala kao današnja NBA. No na kraju te sezone Ironmeni su se rasformirali, a Press je dobio sina i s 32 godine okončao karijeru.
Malom Peteu prvi je put dodao krpenu lopticu kad su mu bile tri godine. Dječačić ju je bacio prema improviziranom košu. Promašio je i razljutio se, odmah tražeći da pokuša ponovno. Pressu su oči zasjale, sin je reagirao na identičan način kao i on kad mu je stari Vaso prvi put dao lopticu u ruke.
Njegov životni cilj u tom je trenutku postao napraviti od Petea najboljeg košarkaša na svijetu, a obuka je počela kada mu je sa sedam godina Pete rekao: "Tata, to je ono što želim." Postati najbolji na svijetu i osvojiti NBA naslov.
Driblao u šetnji, na biciklu, u autu, u kinu...
Pressu je bilo najvažnije usaditi sinu naviku da bude jedno s loptom. Tjerao ga je da je posvuda nosi sa sobom, čak ju je u krevetu držao pod glavom umjesto jastuka. Zbog nekih drilova danas bi mu oduzeli skrbništvo nad djetetom i bacili ga u zatvor, ali Pete je sve radio s užitkom i s inatom da dokaže da može sve ono u čemu ga izazove.
Driblao je vozeći bicikl, u jednom smjeru jednom rukom, u drugom smjeru drugom. Kleknuo bi na stražnje sjedište auta, gurnuo glavu i ruku kroz prozor i driblao dok otac polako vozi, pa na povratku također promijenio stranu i ruku.
"Nosio je loptu i u kino. Bio sam na jednoj projekciji, a on je sjedio do prolaza i cijelo vrijeme udarao loptu o pod. Ljudi su psovali, ali njega nije bilo briga", prisjetio se njegov učitelj tjelesnog u dokumentarcu o Maravichevu životu. Na polovici filma samo bi promijenio sjedalo i driblao drugom rukom.
Odmah po završetku igračke karijere Press je počeo raditi kao pomoćni trener košarkaške momčadi na svom sveučilištu Davis & Elkins, a kako je napredovao u struci, dobio je ponudu da postane glavni trener puno uglednijeg Clemsona i obitelj se preselila u Južnu Karolinu. Press je devetogodišnjeg Petea vodio na treninge, a on je deset godina starije mladiće izazivao u šuterskim natjecanjima i redovito mi uzimao pet centi od oklade.
Vrtio je loptu na prstu, dodavao koristeći laktove, a kažu da bi u tri od pet pokušaja zabio s centra bacivši loptu tako da se odbije od parketa pa u savršenoj putanji "popne" do obruča. Ponekad je sudjelovao na treninzima pet na pet, a kada je jedan od pomoćnih trenera doveo svog prijatelja Boba Cousyja, zvijezdu Celticsa i kasniju NBA legendu, ovaj nije mogao vjerovati. Nakon jednog Peteovog dodavanja Cousy je zaustavio igru i povikao: "Tko je, dovraga, taj klinac?!"
Dječačić školovao srednjoškolce
Postao je toliko dobar da je već s 12 godina igrao za srednjoškolsku ekipu. Protivnica ga na početku nisu čuvali jer su mislili da se radi o nekoj zajebanciji, dok ne bi počeo pogađati. Onda su mu počeli izlaziti na šuteve, a on bi ih samo zaobišao i zabio.
No igranje u društvu 5-6 godina starijih momaka moglo je imati razoran učinak na Peteovu psihu. Isprva je stalno kasnio na treninge jer se nije želio skidati pred drugima. Prije nego što je ušao u pubertet, stariji su mu se rugali zbog sićušnosti, što mu je ubijalo samopouzdanje, pa i volju da se uopće bavi košarkom. Sve dok ne bi, nekoliko minuta nakon ostalih, izašao na parket i pokazao tko je gazda.
Kada je Press dobio posao pomoćnika na North Carolina Stateu, Pete je opet promijenio srednju školu, a tamo je dobio nadimak po kojem je poznat i četiri desetljeća nakon smrti, koji su kasnije zločesto protiv njega upotrebljavali u drugom kontekstu. U to vrijeme još nije sasvim fizički sazrio i zbog nedostatka snage šutirao je iz kuka, sa strane, pa je s ispruženom rukom nakon izbačaja izgledao kao da drži pištolj. Tako je nastao Pistol Pete.
Naravno, Press ga je i dalje vodio na sveučilišne treninge, a koledž ga je koristio za provjeru potencijalnih regruta, što bi ponekad rezultiralo pogrešnim odlukama. Pete bi s trenerom Lesom Robinsonom igrao dva na dva s najboljim srednjoškolcima, koji su ispadali smiješni.
"Tog smo jutra igrali nekih pet utakmica, mijenjali ekipe, ali jedan od njih uvijek je morao čuvati Petea. Nakon toga odlučio sam da ih nećemo uzeti, a jedan od njih kasnije je izabran u najbolju petorku svoje konferencije", prisjetio se Robinson.
Kad je Pete završio srednju školu, Press je dobio posao glavnog trenera sveučilišta Louisiana State i svi su očekivali da će ga sin slijediti, ali nije bilo tako jednostavno. Pete je mogao birati na koji će koledž, ali Press je koristio sve raspoložive taktike da ga uvjeri da pođe s njim.
"Dao mi je ugovor i rekao da ga potpišem ili se ne moram više nikad vraćati doma. Rekao sam mu: 'Tata, znaš da neću ići s tobom ako mi ne kupiš auto'", ispričao je jednom Pete. Press je na kraju morao popustiti, podigao je još jedan kredit, ali Pete je odabrao LSU.
Pravila tada nisu dopuštala brucošima, ma kako dobri bili, da igraju za prvu momčad sveučilišta, nego samo s ostalim novacima. U takvoj konkurenciji Pistol Pete je zabijao 43.6 poena po utakmici.
Suigrači su morali stalno paziti da ne dobiju loptom u glavu
Dobro upoznat sa sinovim sposobnostima, Press je imao samo jednu taktiku - daj loptu Peteu. Tako je bilo i kroz sve tri godine njegova igranja za glavnu momčad Tigersa. I američka sveučilišna košarka otkrila je nešto novo, nešto posebno, nikad prije viđeno.
Driblinzi kroz svoje i protivnikove noge, dodavanja iza leđa, bez gledanja, iz zgloba, Maravich je bio šou koji je punio dvorane od 20.000 ljudi. Cijeli jug SAD-a, gdje je football uvijek bio neprikosnoveni vladar među sportovima, potpuno je poludio za košarkom, a LSU, koji nikad nije imao ozbiljan košarkaški program, postao je ozbiljno ime u NCAA-u.
Suigračima nije bilo lako igrati s njim i uvijek su bili puni modrica jer bi im Maravich dodao kad su to najmanje očekivali. "Uvijek sam govorio da ga moraš stalno gledati. Ako on gleda tebe, znaš da ti neće dodati. Ali čim skrene pogled, očekuj da lopta doleti u tvom smjeru", rekao je Ralph Jukkola, centar tadašnje momčadi Tigersa.
A publika? Svako njegovo dodavanje, dribling, finta, šut s osam metara, iz pada, iz nemogućeg kuta mamili su uzdahe i vriskove oduševljenja, a Pete ih je upijao i želio im u svakom trenutku uzvratiti za tu ljubav, dati im ono što žele. Osjećao je odgovornost da im priušti šou i opravda cijenu koju su platili za ulaznicu. Jer jug nije odjednom počeo dolaziti gledati košarku. Dolazio je gledati Pistol Petea.
Prosjeci od 44.5, 44.2 i 43.8 poena koje je imao u trima sezonama na LSU-u i danas su tri najbolja u NCAA povijesti, kao i ukupni prosjek od 44.2 i ukupni zbroj od 3667 poena. Analitičari su kasnije izračunali da bi mu ukupni prosjek porastao sve do 57 poena da su se računale trice jer je 12 puta po utakmici pogađao s udaljenosti veće od kasnije postavljene linije za tricu.
Ipak, stil igre jedan na pet nikad nije dugoročno donosio plodove, pa iako je Tigerse u te tri sezone vodio do respektabilnih rezultata, nikad ih nije uspio odvesti na NCAA turnir, nokaut-fazu i vrhunac sveučilišne sezone. A to se preslikalo i na NBA ligu.
Suigrači su u njemu vidjeli samo razmetljivog, bogatog bijelog klinca
Kao trećeg na draftu 1970. godine izabrali su ga Atlanta Hawksi i dali mu astronomski ugovor od 1.9 milijuna dolara za pet sezona. S gotovo 400.000 godišnje, to je bila deset puta veća plaća od tadašnjeg NBA prosjeka. Među profesionalce je došao kao zvijezda, snimao reklame za proizvode za kosu, za njega se znalo i daleko izvan košarkaških krugova.
Ali unutar momčadi zbog njega je nastao nered. Za početak, nije se koncepcijski uklapao u ekipu Hawksa, čija je najveća zvijezda bio razigravač Lou Hudson i koja se bazirala na "radničkoj" igri, naglašenoj obrani... Za suigrače on nije bio obožavana zvijezda i spasitelj, nego razmetljivi bijeli klinac s golemim ugovorom, koji u njihovim očima nije zaslužio, kao ni njihovo poštovanje.
"On nije bio samo velika bijela nada za Atlantu nego za cijelu NBA ligu. Problem je bio i u upravi. Nisu željeli platiti 60.000 dolara da nam dođe Lenny Wilkens, a za ovoga ni milijuni nisu problem", govorio je Hudson.
Prvi put bez potpore oca, koji ga je vodio kroz cijelu karijeru, Maravich se osjećao nesigurno, ali se pokušavao uklopiti kako god je znao. Herb White, jedan od rijetkih bijelih suigrača te godine, prisjetio se kako ga ostatak svlačionice nije prihvaćao.
"Ponekad bi platio račun na večeri, a oni bi mu zamjerili da se pravi važan i razbacuje novcem, a kad ga ne bi platio, govorili bi kako ima sav taj novac pa je škrti seronja. Bilo je problema izvan terena, a i na terenu zbog njegova stila igre."
Maravich je u NBA ligi nastavio igrati kao i na koledžu, jurcao je terenom, izvodio svakakva čuda s loptom i suigračima koji ga ne poznaju bacao neočekivana dodavanja pa su ih lopte pogađale u glavu ili odlazile izvan terena.
"Jedanput smo mogli odigrati brzu akciju, a on je samo zakotrljao loptu po podu. Nisam mogao vjerovati i samo sam je pustio da izađe izvan terena. Trener je poludio na mene, zašto nisam pokupio loptu. A zašto ju je on zarolao? Nek to radi u Harlem Globetrottersima", ispričao je Hudson situaciju koja je savršeno oslikavala odnose u momčadi.
Emocionalno rastrgan, okrenuo se alkoholu
Prvi put u karijeri našao se pred kritikama. Za razliku od sveučilišta, glavno pitanje navijača više nije bilo "koliko je Pete zabio", nego "jesu li Hawksi pobijedili?" A odgovor je, češće nego prije Maravicheva dolaska, bio - "nisu". Mediji i fanovi promijenili su kontekst nadimku Pistol Pete, oslikavajući njime da je Maravich "revolveraš" koji samo gleda kako pucati na koš.
Bio je rastrgan. S jedne strane, želio je ispunjavati očekivanja da na svakoj utakmici sve sam rješava i bude spektakularan, a s druge je želio pobjeđivati i osvajati naslove. Kritike suigrača, medija i navijača oduzele su mu užitak igranja košarke.
"Radio je puno stvari koje mi se kao treneru nisu sviđale. Rekao sam mu da ne mora raditi sve sam, ali on je osjećao odgovornost da to radi jer je to već puno puta činio", rekao je ondašnji trener Hawksa Cotton Fitzsimmons.
Brojke su mu bile dobre, ali ne spektakularne - 23.2 i 19.3 poena u prve dvije sezone, prije nego što se u trećoj prvi put nametnuo kao All-Star. Ali tijekom četiri godine u Atlanti nikako nije bio sretan. Bijeg je počeo tražiti u alkoholu, koji nikad nije podnosio.
"Kad sam imao 14 godina, prijatelj mi je prvi put ponudio pivo, ali sam odbio. Otac mi je prijetio da će me upucati ako ikad budem pio alkohol, a ja nisam želio umrijeti jer sam htio igrati košarku. Ali navaljivao je i na kraju sam pristao. Ta mi je večer skoro uništila život", ispričao je jednom Pete.
Nikada nije bio baždaren, pa mu je povratak alkoholu radio ozbiljne probleme, koji su na kraju rezultirali odlaskom iz Atlante.
"Jedanput je bio isključen pa je otišao u svlačionicu i do poluvremena popio par piva. Do kraja utakmice popio ih je još par. A nije znao piti i morao sam ga suspendirati. Kad se vratio u momčad, na svakoj utakmici mi je bio u petorci, stalno je igrao, ali on više nije htio razgovarati sa mnom. Netko od nas morao je otići", prisjetio se Fitzsimmons.
Opet je dobio sve ovlasti, ali obiteljska tragedija promijenila mu je prioritete
Nakon što su u prve tri Maravicheve sezone triput ispali u prvom krugu doigravanja, a u četvrtoj nisu ni ušli u njega, Hawksi su trejdali Pistol Petea u New Orleans Jazz, ekspanzijsku momčad iz Louisiane kojoj je za prodaju ulaznica i etabliranje momčadi trebala zvijezda, a tko bi bio bolji od šoumena koji je cijelu državu "zapalio" još na sveučilištu?
Jazz je Hawksima dao dva igrača i četiri izbora na draftu za Maravicha, koji je opet dobio sve ovlasti i status rock zvijezde. Ali samo nekoliko mjeseci kasnije svijet mu se ponovno počeo rušiti.
Majka Helen već je dugo bila u lošem psihičkom stanju. Bila je "košarkaška udovica", žena u obitelji čiji su muški članovi živjeli za košarku, a ona u tome nikad nije mogla sudjelovati i osjećala se isključeno. Krajem 1974. se ubila.
Pete je počeo preispitivati svoj život i karijeru i više nego ikad želio je ostvariti san i osvojiti prsten te je započeo transformaciju u više timskog igrača, a manje zvijezdu. No Jazz je bio nova momčad, bez drugih kvalitetnih igrača, i Pete je, unatoč svojoj želji, opet morao raditi sve. Momčad je gubila, a njega je sve to izjedalo.
Treća sezona u Jazzu bila mu je najbolja u karijeri, postizao je 31.1 poen, a New York Knicksima ukrcao je 68, što je 13. najbolji učinak u NBA povijesti, koji su nadmašila samo sedmorica igrača. Ali New Orleans ni jednom u njegovih pet godina nije vidio doigravanje.
U petoj sezoni ozlijedio je jedno pa drugo koljeno i nakon toga više nikad nije bio isti. Izgubio je na brzini i okretnosti, što je značajno utjecalo na njegov "zvrkasti" stil igre. Jazz je ponovno propustio doigravanje, a vlasnik je franšizu odlučio preseliti u Salt Lake City, gdje je 1979. nastala današnja Utah Jazz.
Zbog problema s koljenima često nije mogao trenirati, a novi trener Tom Nissalke smatrao je da onaj tko ne može trenirati ne može ni igrati. Adrian Dantley nametnuo se kao nova zvijezda i Jazz je u siječnju 1980. otpustio Maravicha.
Kao slobodnog igrača pokupili su ga Boston Celticsi, s čovjekom koji je devet godina nakon njega preuzeo breme "velike bijele nade" NBA lige, Larryjem Birdom. Pistol je prihvatio sporednu ulogu, uglavnom ulazio s klupe, a konačno je doživio i da se počne vrednovati njegovo veliko oružje još od mladih dana. NBA je te sezone predstavila liniju za tri poena, a Maravich je za Jazz i Celticse pogodio 10 puta iz 15 pokušaja i završio karijeru s prosjekom od 67 posto.
Slomio se kad je shvatio da je propustio priliku uzeti prsten
S Celticsima je prvi put nakon sedam godina osjetio play-off, prvi put u karijeri prošao prvi krug, ali Boston je u finalu Istoka ispao od Philadelphije 4:1. Iako su mu Celticsi nudili da ostane, nije više mogao podnositi posljedice ozljeda koljena, kako fizičku bol tako ni činjenicu da igrački više ne može biti ono što je nekad bio.
S 32 godine odlučio je završiti karijeru, a kad su Celticsi u novoj sezoni osvojili NBA naslov, to ga je dotuklo jer je shvatio da je propustio priliku da ostvari san. Pao je u depresiju, imao suicidalne misli i potpuno se povukao u izolaciju, dvije godine gotovo ne izlazeći iz kuće.
Već posljednjih godina karijere počeo je proučavati religije, ali i ufologiju, eksperimentirao s makrobiotikom i postao vegetarijanac. U izolaciji je nastavio tražiti smisao i naposljetku ga je pronašao u vjeri.
"Jedne večeri u studenom 1982. sjedio sam u svom brlogu i buljio u televizor. Oko ponoći otišao sam u krevet, razmišljao o utjecaju koji je alkohol imao na moj život i obitelj. Satima sam ležao, mučen sjećanjima, dok nisam doživio otkrivenje i spoznao sve svoje grijehe.
Čuo sam glas: 'Budi jak. Podigni svoje srce.' Te riječi bile su glasne poput groma. Sa suzama u očima rekao sam: 'Isuse, znam da si stvaran jer sam sve drugo već pokušao.' Kad sam primio Boga u svoje srce, prvi put sam osjetio istinsku sreću", prepričao je Maravich svoj transcendentalni trenutak.
Posvetio se obitelji, supruzi Jackie i sinu Jaesonu i kasnije malom Joshu, a zatim i brizi za oca kojem je 1985. dijagnosticiran rak prostate, od kojeg je preminuo dvije godine kasnije. Posljednje dane Press je proveo uz Petea, zajedno su tražili smisao svog kompleksnog odnosa, oca i sina, trenera i igrača. Press je pred smrt, baš kao Pete godinama ranije, postao ponovno rođeni kršćanin. Supruga Jackie posvjedočila je da je Pete ocu na samrti rekao: "Vidimo se uskoro."
Zaista, devet mjeseci kasnije...
Press je doživio Peteoveu nominaciju za Kuću slavnih, ali ne i službeni ulazak, koji je potvrđen nekoliko mjeseci kasnije. Maravich nije ostvario san i osvojio šampionski prsten, ali utjeha je stigla u prstenu Kuće slavnih. Samo nekoliko mjeseci kasnije ispunile su se posljednje riječi koje je uputio ocu.
"Počeo je loše izgledati, gubiti kile, boju, ali nije želio kod doktora", ispričala je Jackie Maravich u dokumentarcu o Pistolovom životu. Bilo mu je samo 40 godina kad je, samo devet mjeseci nakon očeve smrti, preminuo i on.
Otputovao je u Kaliforniju na intervju kod evangelističkog autora i psihologa Jamesa Dobsona za njegovu radijsku emisiju. S njegovim je društvom zaigrao košarku u dvorani lokalne crkve i srušio se na pod. Otkazalo mu je srce.
Obdukcija je pokazala da je Maravich od rođenja imao srčanu manu, uopće nije imalo lijevu srčanu arteriju, pa je druga cijelo vrijeme kompenzirala taj nedostatak, sve dok nije iznenada popustila.
Do danas je ostao najbolji NCAA strijelac svih vremena i teško da će ikad itko srušiti njegove rekorde. Osim što je primljen u Kuću slavnih, umirovljeni su mu dresovi Atlanta Hawksa, Utah Jazza, ali i današnjih New Orleans Pelicansa, koji su tako odali počast prvoj košarkaškoj zvijezdi svoga grada. Uvršten je na popis najvećih igrača NBA lige na njenu 50. i 75. godišnjicu.
Dvorana sveučilišta LSU preimenovana je u Pete Maravich Assembly Center, a 2016. je konačno odobreno i podizanje spomenika ispred dvorane. No od spomenika su svijetu puno vrjednije snimke koje su ovjekovječile njegove čarolije na terenu, jer usmena predaja nikad ne bi mogla dočarati što je Pistol Pete mogao s loptom.