"Kao tinejdžer sam trenirao boks. Ono što sam naučio iz tog iskustva - preporučujem malo boksačkog treninga svim budućim civilnim stratezima - jest da možete primiti udarac i nastaviti borbu. Ali ako vaš protivnik uspije povezati kombinaciju više udaraca, počnete teturati, a zatim udarci pljušte sve dok runda ne završi ili dok trener ne baci ručnik u ring", piše za Atlantic Eliot Cohen, profesor emeritus Sveučilišta Johns Hopkins.
To su Izraelci učinili Hezbolahu u prošla dva mjeseca. Prvo su ubili Fuada Šukra, vrhovnog vojnog zapovjednika libanonske milicije. Zatim su detonirali tisuće pagera pripadnika Hezbolaha, a potom i voki-tokije. Onda su pokrenuli stotine zračnih napada te gađali skladišta oružja. A sada je Izrael, ekvivalentom razornog aperkata, usmrtio vođu Hezbolaha Hassana Nasrallaha i druge lidere koji su se okupili u bunkeru.
Mnogi su krivo shvatili izraelske napade
Cijeli slijed izraelskih vojnih napada krivo su shvatili oni koji misle da je mir norma i da samo treba pronaći najbrži način da se napadi zaustave, umjesto da shvate što vojna kampanja namjerava postići i kakvi su njeni izgledi za uspjeh. Možda nije ugodno zauzeti takvu perspektivu, ali je svakako neophodno.
Izrael je 7. listopada doživio strateški šok, odnosno neočekivan udarac. Sljedećih nekoliko dana višestruke razine zapovijedanja Izraelskih obrambenih snaga (IDF) jednostavno su bile nefunkcionalne. Međutim, budući da Hamas nije mogao nastaviti svoj inicijalni udarac, IDF se na kraju uspio oporaviti.
Hezbolah nije trebao biti zatečen na sličan način. Dana 8. listopada i u mjesecima nakon toga odlučio je ispaliti projektile preko granice u Izrael, ubijajući civile i vojnike, kako bi izrazio solidarnost s Hamasom te iskoristio izraelski nered i paralizu.
Hezbolah je pretrpio rijetko viđen šok u povijesti ratovanja
Hezbolah je bio svjestan da je u ratu s Izraelom jer je taj rat i započeo i stalno ga isticao. Ali od srpnja je pretrpio operativni šok kakav se rijetko viđa u bliskoistočnim sukobima ili zapravo u većini ratova.
Izraelska strategija bila je pogoditi neprijatelja na različitim mjestima. Napadom na Šukra i njegove suradnike zadali su udarac vodstvu Hezbolaha, a zatim udarili na regionalne i funkcionalne zapovjednike, uključujući šefa Hezbolahovih raketnih snaga. Eksplozije pagera i voki-tokija bile su snažan udarac Hezbolahovoj središnjoj upravi - ljudima koji su potrebni bilo kojoj složenoj organizaciji da bi djelovala.
Napadi ih nisu samo fizički onesposobili nego su i potkopali njihovu spremnost da komuniciraju elektroničkim putem te poljuljali njihovu vjeru u vrhovno zapovjedništvo koje je svojim podređenima podijelilo tempirane bombe.
Kampanja zračnih udara koja je uslijedila, kao što sugeriraju prizori sekundarnih eksplozija, razbila je ključne dijelove Hezbolahova arsenala, a najnoviji razorni udarac bio je usmjeren na uklanjanje njegova dugogodišnjeg vođe, kao i nekih njegovih ključnih suradnika.
Iran je doživio strateški šok
Hezbolah se mučio da uzvrati unatoč arsenalu od oko 150.000 projektila i raketa. Vojnoj organizaciji koja je oštećena na toliko mjesta jednostavno je teško raditi sve - planiranje, koordinaciju, premještanje ljudi i streljiva - potrebno za vođenje velike bitke.
Za Iran je šok strateški: možda je upravo na dulje vrijeme izgubio svoju najvažniju posredničku silu. A učinci će se svakako pojaviti. Huti u Jemenu te iračke i sirijske milicije koje sponzoriraju Iranci sada se moraju zapitati hoće li njihovi saveznici u Teheranu učiniti nešto ako ih Izrael ili SAD napadnu.
Morali bi se zabrinuti i za svoje komunikacijske sustave, a Hamas može doći do zaključka da nijedna vanjska sila nije u stanju podržati rat koji je pokrenuo 7. listopada.
Korisne lekcije Americi
Lekcije za SAD su korisne. Još jednom su američka vlada i većina komentatora pokazali da nisu u stanju razumjeti rat, već su umjesto toga zaokupljeni svojim hvalevrijednim fokusom na humanitarna pitanja i razumljivim interesom za okončanje neposrednih neprijateljstava.
Izrael je uvijek prvi djelovao, a kasnije objašnjavao, i to iz strateški razumljivog razloga: ne želi da ga sputavaju pokrovitelji koji možda razumiju potrebu za odlučnim operacijama u egzistencijalnom ratu, ali teško to prihvaćaju i podržavaju.
Isto kao što američka vlada kaže da će biti uz Ukrajinu "koliko god je potrebno", ali ne može se natjerati da upotrijebi riječi poput pobjede, a još manje da Kijevu pruži punu vojnu potporu koja mu je potrebna. Nedvojbeno nezamjenjiv saveznik dao je Izraelu razlog za nepovjerenje i Izrael postupa u skladu s tim.
Izraelci ne čekaju i imaju jako dobre razloge za to
Izraelci vjeruju, s razlogom, da bi smanjenje patnje civila iznenadnim prekidom vatre samo učinilo neizbježnim još destruktivniji rat s gubicima stanovništva na obje strane.
Suočeni s protivnicima koji namjerno postavljaju stožere, skladišta oružja i borce među civilno stanovništvo, Izraelci će uzalud čekati objašnjenje kako se boriti protiv takvih neprijatelja bez ubijanja i ranjavanja civila. Oni će također uzalud čekati nešto više od službenog žaljenja zbog raseljavanja, sakaćenja i smrti izraelskih civila.
Istinski dobre namjere i razumnost su nedostatni u pravom ratu. Američka vlada bila je iznenađena brzim i krvavim kolapsom Afganistana kada su se američke snage povukle. Ali, svatko tko je razmišljao o ulozi morala u ratu, trebao je to i očekivati.
Uskraćivanje oružja Ukrajini osuđuje ju na neuspjeh
Američki čelnici nisu očekivali da će Ukrajina preživjeti ruski napad u veljači 2022. godine, što je odražavalo još dublje neuspjehe razumijevanja vojne situacije. Oni su i dalje zarobljeni teorijama o eskalaciji rođenim iz Hladnog rata i nevažnim za trenutno ratno stanje.
Dok uskraćuju Ukrajini dalekometno oružje i dopuštenje za korištenje onoga što već ima, osudili su na neuspjeh njena nastojanja da ponudi uvjerljivu teoriju pobjede, koja zasigurno ovisi o takvom oružju.
U izraelskom ratu s Hamasom pokušali su blokirati destruktivne operacije poput upada u Rafah, koje su se pokazale potrebnima za razbijanje Hamasa kao vojne organizacije. A kada je Izrael zadao niz udaraca Hezbolahu, Amerikanci su u najboljim namjerama pokušali zaustaviti operacije koje su neizbježna posljedica pravog rata.
Opet smo u svijetu rata, pravila su drugačija
Iako se posljedice operacija nijednog saveznika ne mogu predvidjeti, obje strane shvaćaju bitnu činjenicu koju je svojedobno artikulirao Winston Churchill:
"Bitke su prekretnice u povijesti. Suvremeno se mišljenje protivi ovoj neinspirativnoj istini, a povjesničari često tretiraju odluke na terenu kao incidente u dramama politike i diplomacije. Ali velike bitke, dobivene ili izgubljene, mijenjaju cjelokupni tijek događaja, stvaraju nove standarde vrijednosti, nova ozračja, u vojskama i u narodima, kojima se svi moraju prilagoditi."
Velik dio vanjskopolitičkog diskursa u SAD-u i Europi počiva na neizrečenoj pretpostavci da je diplomacija alternativa uporabi vojne sile. U pravom ratu diplomacija je sluškinja vojne sile. Zahvaljujući odlučnoj akciji Izraela, možda se ukaže prilika da diplomacija promijeni geopolitiku. No, to se može dogoditi samo ako shvatimo da smo opet u svijetu rata koji igra po pravilima boksačkog ringa, a ne konferencijske dvorane, zaključuje autor Atlantica.