Minhenski sporazum ime je za sastanak čelnika Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije kojim su 1938. godine Hitleru odobrili aneksiju Sudeta, pokrajine u Čehoslovačkoj. Sporazum je zadovoljio Hitlera i njegovu Njemačku koja je tijekom 1930-ih provodila agresivnu politiku prema svojim susjedima i nastojala poništiti Versajski sporazum iz 1919. godine.
Sudeti nisu bili poznati samo po njemačkom stanovništvu već i po industriji čelika
Sudeti su brdovita regija koja je stoljećima služila kao prirodna granica između germanske Njemačke i slavenske Češke. Bila je naseljena uglavnom Nijemcima što je Hitleru poslužilo kao glavni argument za aneksiju. Ipak, puno bitniji razlog zašto je Hitler htio pripojiti regiju svojoj Njemačkoj bila je teška industrija koja se tamo razvila.
Međutim Hitlerov dolazak na političku pozornicu Europe izazvao je nemir u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Čelnici ovih država nisu htjeli ratovati s Njemačkom. Nisu se bojali poraza, ali nisu ni podcjenjivali militarističku tradiciju svojeg istočnog susjeda. Njihova je želja bila da Europa ne uđe ponovo u ratno stanje jer su znali kakve će rat posljedice imati na njihovu ekonomiju.
Njima je najviše odgovaralo da daju Hitleru što želi pa da rata ne bude, a da one mogu slobodno vladati u svjetskim morima i poticati vlastitu trgovinu putem svojih kolonijalnih carstava. Takva politika nije odgovarala Berlinu i Rimu gdje su se političari zalagali za ekspanziju u Europi, kad se već nisu mogli priključiti Francuskoj i Velikoj Britaniji u kolonijalnoj utrci.
Odgađanje rata
Politika popuštanja Hitleru činila se kao jedina metoda tijekom 1930-ih. Britanski premijer Neville Chamberlain imao je za cilj samo jednu stvar: očuvanje mira u Europi. Sjećanja na Prvi svjetski rat još uvijek su bila svježa, a britanska ekonomija još uvijek se nije do kraja popravila.
Međutim Hitler je isto bio svjestan britanske i francuske pozicije pa je to maksimalno iskoristio. Početkom 1935. godine dospio je na naslovnice svih europskih novina kada je uveo obaveznu vojnu službu u Njemačkoj.
Ta je odluka bila kontroverzna zato što se Njemačka, prema odredbama Versajskog mira iz 1919. godine, obvezala da će držati vojsku od samo 100.000 vojnika. S uvođenjem novog vojnog roka, taj broj premašit će brojku od 500.000 u samo nekoliko godina.
Iste godine upogonio je Luftwaffe, odnosno njemačko ratno zrakoplovstvo, a iduće godine ponovo je militarizirao Rajnsku oblast. Tu nije stao, već je 1938. godine pripojio Austriju Njemačkoj. Idući na redu bili su Sudeti.
Chamberlain i Hitler sastali su se u Münchenu 30. rujna 1938. i pristali na aneksiju Sudeta za koje je Hitler rekao da su zadnja faza njegovog plana oporavka Njemačke. Chamberlain je potpisao sporazum te se vratio doma. Smatrao je da je najgori dio njegovog mandata završio te da će ga pamtiti kao čovjeka koji je osigurao mir u Europi.
Kraj politike popuštanja
U svom najpoznatijem govoru izjavio je: "Donio sam mir za naše vrijeme", što je izazvalo velike ovacije i aplauz britanske javnosti. Slavilo se u mnogim dijelovima Europe jer se naivno mislilo da novog rata neće biti te da je novi europski poredak zadovoljavajući za svakoga.
Međutim, inicijalni entuzijazam uskoro je splasnuo. Već iduće godine Hitler je prešao poljsku granicu i započeo najrazorniji rat u ljudskoj povijesti. Sudeti su vraćeni Čehoslovačkoj nakon rata, a tamošnje njemačko stanovništvo bilo je raseljeno.