"VELJKO, sine, molim te gledaj da mi odmah nađeš mjesto kod Tita u Kući cvijeća", još jedna je izjava izbornika BiH reprezentacije koja će zasigurno ući u anale. Novinari sarajevskog Oslobođenja dan nakon druge velike pobjede nad Belgijom iskopali su tako izjavu "zmaja od Bosne", trenutno najveće zvijezde u susjednoj nam BiH, koju je "ispalio" u telefonskom razgovoru s Veljkom Smajevićem, kustosom Muzeja povijesti u Jugoslavije u Beogradu koji je nastao spajanjem Memorijalnog centra "Josip Broz Tito" i Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije.
"Ćiro, ti si besmrtan i ako odeš svi ćemo s tobom", odgovorio mu je Smajević, prema pisanju Oslobođenja, dodavši kako ne može vjerovati da će Ćiro uskoro umrijeti i kako bi volio napraviti izložbu posvećenu upravo - Miroslavu Blaževiću. Ovaj telefonski razgovor najbolja je ilustracija raspoloženja koje je ovih dana prisutno u BiH; u Sarajevu je danas Ćiro Blažević jednako velik kao što je Tito nekad bio. Možda i veći. Jedina prava bosanska zvijezda i čovjek koji je ostvario nemoguće. Ćiro nije samo dvaput pobijedio Belgiju, on je ujedinio Bosnu.
"Samo je jedna dobra stvar s bosanskim zabludama: To što kratko traju",
Ili možda ipak ne? "Samo je jedna dobra stvar s bosanskim zabludama: To što kratko traju", piše u svom komentaru za banjalučke Nezavisne novine bivši novinar Ferala i poznati književnik Boris Dežulović govoreći o "još jednom povijesnom danu u Bosni i Hercegovini" prisjećajući se pritom jednog drugog datuma. "3. aprila 2003, prije točno šest godina, u 67. minuti utakmice sa reprezentacijom Danske s terena je izašao Mirko Hrgović, Hrvat, nogometaš Širokog Brijega, križajući se slijeva nadesno, a u igru ušao Vladan Grujić, Srbin, fudbaler Borca iz Banjaluke, krsteći se s tri prsta, zdesna nalijevo, i kad su se dva fudometaša, oba u bijelim dresovima Bosne i Hercegovine, na aut-liniji izgrlili i izljubili, ispraćeni s tribina ovacijama 3.000 Bošnjaka", piše Dežulović o večeri koja se tada činila "historijskom" pa je pomislio da je to moguće samo u Bosni.
I dolazimo tako do "bosanskih zabluda" koje kratko traju. Ova je, piše Dežulović, trajala tek 23 minute, do kraja prijenosa sa stadiona u Kopenhagenu. "Kad je postalo jasno da je tako nešto - da se Hrvat i Srbin grle, a na kraju pobijedi Bosna - moguće samo u Kopenhagenu. Tamo gdje je, zna svatko dijete koje je čitalo Hansa Christiana Andersena, moguće da sirena postane žena, ružno pače labud, a Bosna pobjednik".
Bosna pobjeđuje samo u gostima
Piše Dežulović i o Marjanu Mijajloviću, komentatoru Hayata, koji je "frenetičnim 'Džeko! Džeko! Džeko! Dijamantu! Dijamantu! Dijamantu! Bosna! Bosna! Bosna' ušao direktno u legendu i narodnu predaju". Izgovarajući sve to na "čistom srpskom", ili "jeziku agresora" kako ga, prema Dežuloviću, nazivaju neki "papci i šupci".
"Valja nam dobro poslušati taj euforični glas i ključnu rečenicu: 'To mi je došlo iz ljubavi prema fudbalu'. Je li u nama ostalo makar toliko ljudskog, je li ostalo ljubavi barem prema nogometu? Može li nam išta doći iz ljubavi prema fudbalu?' može li nam iz ljubavi prema fudbalu doći makar iz dupeta u glavu? Ne treba dalje. Do tada, svaki put kad Bošnjaci jednog Srbina budu slušali kao hodžu izgledat će nam historijski, i mislit ćemo da je tako nešto moguće samo u Bosni. A nije. Vrlo doslovno, jer Hayat ima otkupljena prava samo za utakmice bosanske selekcije u gostima: Bosna će - pod vodstvom Hrvata, uz ekstatični glas Srbina, pred bošnjačkim izbjeglicama - i dalje pobjeđivati samo u gostima".
P.V.
Foto: AFP